Boris Bošnjaković: „Nedostaju mi brže podloge i igrači poput Raftera, Samprasa, Bekera i Edberga“

Datum objave: 17.04.2018. // Kategorija: FED cup i DAVIS cup
Pripada plejadi tenisera Jugoslavije koji su rođeni 70-tih godina i koji su u zenitu njihove juniorske, odnosno početku profi karijere iskusili ono najgore od svih dešavanja na našim prostorima 90-tih godina prošlog veka. I dok su jedni pravili prve teniske korake upravo u tom vremenu sankcija, rata, teške ekonomske krize i svega onoga što raspad jedne velike države sa sobom donosi, drugi su tek rođeni i upravo sada ispisuju svoje teniske priče na profi sceni, treći su imali tu sudbinu da dožive sportsku i profesionalnu glogotu, a upravo deo te grupe vrhunskih talenata koje je Jugoslavija imala bio je i Boris Bošnjaković. Rođen u Novom Sadu, pola godine nakon legendarne Monike Seleš, rano se opredelio da tenis bude njegov životni poziv. I sama Monika je bila jedna od glavnih inspiracija zbog koje je odlučio da krene stazama „belog sporta“. Komšije, Boris i Monika su često odmeravali snage na teniskom terenu u rodnom gradu, kasnije i u Americi, prijatelji od malih nogu i zauvek. 
Bošnjaković je pre odlaska u Ameriku, uoči samog raspada SFRJ, osvojio Prvenstvo države (velike Jugoslavije) u konkurenciji do 18 godina i time postao poslednji juniorski šampion SFRJ (1991. godine). Zbog svega što je usledilo, odlučio se za odlazak u SAD gde je završio koledž, a odmah nakon toga krenuo u trenerske vode u kojima je takođe ostvario sjajne rezultate, što i danas čini. U zrelim je trenerskim godinama pa se vrhunski rezultati od Borisa tek mogu očekivati. 
Od 2010. do 2013. bio je trener Dejvis kup tima Srbije, sa kojim je osvojio „salataru“ 2010. godine. Tokom 2011. bio je deo tima Novaka Đokovića, asistent trenera Marijana Vajde. Radio je sa Karlovićem, Bozoljcem, Lajovićem...
Dugo si u tenisu. Godinu –dve si stariji od generacije Zimonjića, Vemića…Rat na prostorima Jugoslavije je svakako bio poguban za tvoje tenisko napredovanje?
„Zimonjić, Vemić, jos par momaka i ja smo često putovali zajedno na turnire u juniorskim danima, iako su oni dve godine mlađi od mene. U to vreme rata smo se razišli na različite strane sveta, ali smo se s vremena na vreme sretali na turnirima, posebno kad smo svi postali profesionalci, samim tim održao se kontakt i prijateljski odnosi.  U to vreme nije bilo interneta, moblinih telefona, kao danas, slučajni susreti na turnirima širom meridijana su donosili veliku radost, jer da nekoga svog vidiš u dalekom svetu nije bio čest slučaj. Svaki taj susret donosio je duge razgovore, puno pozitivne energije, motiva i snage da se ide dalje, kroz ta teška vremena, a bila su nam jako teška. Iskreno, to jesu bila teška vremena, ali srećom po mene, uspeo sam da odem u Ameriku i da izbegnem nemire, a ujedno sam i puno teniski napredovao.  Mislim da ne bi toliko napredovao da sam ostao u Jugoslaviji. Tada trenerski kadar u našoj zemlji nije bio visokom nivou kao što je slučaj danas“.
Po dolasku u SAD igrao si za koledž i bio veoma uspešan. Zašto nisi nastavio kao profesionalac, odnosno, zašto si tako rano prekinuo svoj igrački staž?  Koji moment u tvojoj karijeri je bio presudan u odluci da se posvetiš trenerskom poslu?
„U Americi sam studirao i takmičio se na odličnom fakultetu, tj. koledžu u državi Juti i puno sam napredovao, jer sam srećom imao sjajnog trenera.  Moj trener na fakultetu Džim Ozborn je kao igrač, uz legende američkog tenisa Artura Eša i Stana Smita osvojio Dejvis kup titulu 60-tih godina i bio jedan od najboljih igrača na svetu u to doba, a zatim i vrhunski trener. Po završetku koledža takmičio sam se kao profesionalac 2-3 godine, koliko su mi finansije dozvoljavale, i nažalost 2000. godine me je stigla povreda kičme koju sam vukao još od kad sam igrao za fakultet.  Imao sam tri operacije kičme u roku od dve godine i nažalost nisam mogao da nastavim intenzivno da treniram i da se takmičim na najvišem nivou. Odmah nakon diplomiranja 1998. sam se odselio u Los Anđeles gde su mi se i roditelji preselili par godina ranije.  Tamo sam 2001. godine upoznao profesionalnu teniserku Dženet Li koja je bila vrlo uspešna profesionalka (rangirana među prvih 100 WTA igračica) i počeo sa njom da sparingujem, kasnije sam postao i njen trener.  Tako sam uplovio u trenerske vode i mojom srećom odmah na najviši profesionalni nivo“.
Iz ove trenerske perspektive gde vidiš greške onih koji su tebe trenirali?
„Prošlo je mnogo godina od kada sam postao trener i puno toga sam prošao u trenerskoj karijeri, a i puno toga se promenilo u tenisu od vremena kada sam ja bio igrač. Prvo što sam uvideo kao trener su bile neke sitne greške koje sam pravio kao igrač, koje tada nisam shvatao, a iz trenerske perspektive se jasno vide.  Iskreno, mislim da su većina mojih trenera bili majstori svog zanata i da nisu pravili neke velike greške kad su me trenirali.  Možda da sam bio manje tvrdoglav i da sam ih više slušao, više bih postigao.  Nažalost to je nešto što većina igrača shvati tek po završetku karijere. Tenis je jako specifičan sport, kako fizički, tako i psihički, a i mi teniseri smo čudna sorta, pa nas je većina tvrdoglava i često mislimo da smo najpametniji i da najbolje znamo šta nam je činiti što se tiče naše karijere. A na kraju se često ispostavi da nismo bili u pravu“.
Radio si kao trener u koledžu. Šta je dobro, a šta loše u tom u takvom sistemu takmičenja?
„Četvorogodišnje iskustvo, kao studenta i igrača na koledžu, za mene  je bilo neprocenjivo. Zbog toga kada sam  postao trener uvek sam imao veliku želju da se oprobam i u poslu koledž trenera. Smatram da je taj teniski put na koledž u Americi najbolja opcija za tenisere koji završe srednju školu, a nisu u samom vrhu svetskog juniorskog tenisa sa podrškom sponzora ili nisu u finansijskoj mogućnosti da priušte direktan put u profesionalce koji je neverovatno skup.  Tenis na koledžu je na jako dobrom nivou, pogotovo u prvoj diviziji, može da se napreduje, a usput i završi dobar fakultet.  Nakon četiri godine provedenih na studijama, ali samim tim i u takmičarskom pogonu, igrač već ima oko 22 godine, zreliji je i  može lakše da se opredeli da li će da se oproba u profesionalnom tenisu ili da nastavi karijeru u oblasti u kojoj je diplomirao.  Stvarno ne vidim negativne aspekte koledž tenisa, osim toga što je za neke ljude sa naših prostora teško da se prilagode na američki način života, koji je dosta drugačiji od našeg“.
Da li bi neka tvoja iskustva u organizaciji rada sa mladim teniserima mogao da primeniš u Srbiji?
„Da, sto posto da. Puno iskustva sam stekao igrajuči i trenirajući tenisere po celom svetu.  Putovao sam puno i učio po malo od svakog. Imao sam i nekoliko vrlo iskusnih trenera od kojih sam mnogo naučio. Ponosim se što sam u toku svoje karijere igrao na svim nivoima i stigao do profesionalnog, a i kao trener sam radio sa svim uzrastima i nivoima igrača“. 
Bio si u stručnom timu (trener) Dejvis kup reprezentacije Srbije 2010. godine kada smo osvojili ovo prestižno takmičenje. Koliko ti je jedno takvo iskustvo koristilo?
„Sigurno najveće i najdragocenije iskustvo koje sam do sada doživeo kao trener, a ujedno to je bio i najveći test mojih trenerskih mogućnosti.  Raditi sa vrhunskim igračima u najvećem ekipnom takmičenju u našem sportu je bila čast i san svakog trenera. U tom periodu, kada sam ja bio trener Dejvis kup tima Srbije i pomoćnik selektora Bogdana Obradovića, četvorica naših ključnih igrača - Đoković, Tipsarević, Troicki i Zimonjić su dostigli najbolji rang u svojoj karijeri, a Novak i Nenad svetski brojevi jedan, u singlu, odnosno dublu.  Bila je to sjajna ekipa i svi su vukli jedni druge da budu bolji. Oni su svojim uspesima, a i savetima puno pomogli i generaciji srpskih tenisera koji su tek stasavali, koji danas uspešno predstavljaju našu zemlju u svetu profesionalnog tenisa. Tu su Krajinović, Lajović, Đere i još nekoliko igrača koji su čak i tada, za vreme tih uspešnih Dejvis kup dana, često sparingovali sa našom ekipom i bili u  okruženju naših i svetskih asova, što im je puno pomoglo da napreduju“.
Gde je, po tvom mišljenju, stigao tenis. Da li ima mesta napredovanju? Da li bi, možda, nešto promenio u igri, pravilima?   
„Tenis kao igra dostigao jako visok nivo.  Uvek je bio psihički zahtevan sport, ali u poslednjih desetak godina je postao i fizički veoma zahtevan, prvenstveno zbog načina na koji se igra. Procentualno većina poena traje dugo, jer su podloge sporije, a igrači brži.  Tehnologija za rekete i žice je jako napredovala i samim tim i brzina i kontrola lopte.  Sve to danas izgleda jako impresivno, pogotovo kad uživo pratite mečeve, što ljudi ne shvataju gledajući tenis na televiziji.  Igrači su moćni, visočiji, kurpniji, brži nego ikad do sad. Trenutno su pet od prvih devet igrača na ATP listi viši od 198 cm, što pokazuje da je servis sa te visine još uvek dominantan, ali svi oni se i sasvim dobro kreću i sjajno pariraju sa osnovne linije.  Ali smatram da je sve to dovelo do toga da tenis postane monoton. Danas skoro svi igrači imaju isti stil igre.  Sve se svodi na nadjačavanje sa osnovne linije.  Ne postoje više klasični napadači, sa puno finesa, i to je velika šteta.  Meni lično nedostaju brže podloge i igrači poput Raftera, Samprasa, Bekera i Edberga.  Mislim da je tenis izgubio dosta fanova i zato mi se čini da organizatori stalno pokušavaju da uvedu neka nova pravila i formate takmičenja“.
Kada bi sada počinjao svoju igračku karijeru, šta bi promenio, na čemu bi dodatno radio?
„ Kao što sam već napomenuo, sad kad sam stariji i radim kao trener vidim puno grešaka koje sam pravio kao igrač.  Prvenstveno bi promenio odnos prema treningu van terena i oporavku. Posle nekoliko operacija kičme shvatio sam da je to sve moglo da se izbegne i možda da mi se produži karijera, da sam malo više obratio pažnju na fizičku pripremu svog tela kao i ishranu. Na fakultetu u Americi radio sam sa sportskim psihologom, ali to nisam nastavio kad sam krenuo u profi tenis, što je bila greška.  Psihički deo tenisa je verovatno i najvažniji“.
A šta bi promenio u pristupu treninzima?
„Možda bi malo više radio na specifičnim stvarima i određenim šemama u igri i posvetio se više praćenju protivnika i strategiji. Ponekad teniseri, naročito ako putuju bez trenera, uđu u neke suvoparne treninge bez specificnog cilja, što mislim da se i meni često dešavalo“.
Profesionalni tenis je surov. Neki tenisere nazivaju savremenim gladijatorima. Ima li u tome istine?
„Slažem se sa tom konstatacijom. Vrhunski teniser danas prvenstveno treba da bude psihički jak kao stena, a neposredno iza toga fizički izuzetno pripremljen. Sam pokazatelj toga je to što većina tenisera u samom vrhu sarađuje sa psihologom, a skoro svi na turnire sa sobom vode kondicione trenere i fizioterapeute. To je čak u nekim slučajevima, gde je manjak finansija u pitanju, postalo i primarno u odnosu na vođenje teniskog trenera.  Ovo je sport koji zahteva jako puno odricanja i žrtve. Sezona je jako dugačka, a naročito ako je igrač kvalitetan, onda se igra i po četiri – pet mečeva nedeljno, iz nedelje u nedelju, sa jako kratkim pauzama“.
Oženjen si, imaš dete, na putu je drugo, da li si spreman i ti i tvoja porodica da preuzmeš treniranje profesionalnog igrača, jer taj angažman je veoma zahtevan?
„Iskreno puno sam razmišljao o tome u poslednje vreme.  Izuzetno je teško prihvatiti takav posao, jer tu uglavnom porodični odnosi pate.  Na putu ste oko 25-30 nedelja godišnje, a i kada se trenira van turnira, dan je ispunjen od jutra do mraka.  Ipak, mislim da ako se nađe pravi igrač i namesti pozitivna situacija, sve je izvodljivo. Posebno ako i porodica ponekad može da putuje samnom.  Trenirati profesionalnog igrača je jedinstveno iskustvo, tako da je bar meni to uvek primamljiva opcija“ – zaključio je Boris Bošnjaković.